U maglovito jesenje popodne, grupa hodočasnika u Cornwallu, na jugozapadu Engleske, okuplja se ispred srednjovjekovne crkve. No, njihov cilj nije molitva pred oltarom. Odjeveni u kabanice i naoružani štapovima za hodanje, oni okreću leđa impozantnom crkvenom tornju i kreću prema poljima, u potragu za drugačijom vrstom svetosti – onom uklesanom u kamen prije više tisuća godina.
Velika Britanija je prošarana megalitskim formacijama iz neolitika i brončanog doba. Dok je Stonehenge svjetski poznat i komercijaliziran, prava duhovna renesansa događa se na manjim, divljim i manje poznatim lokalitetima poput kamenog kruga Boscawen-Ûn.
Odmak od dogme prema prirodi
Ovaj fenomen nije slučajan. Prema podacima Pew Research Centra, udio kršćana u populaciji Velike Britanije pao je ispod 50%, dok je broj religijski neopredijeljenih porastao na 40%. Mnogi bivši vjernici, poput Jane Weller, sudionice šetnje do Boscawen-Ûna, više ne pronalaze utjehu u institucionalnoj religiji.
“Postoji neka vrsta duhovne prisutnosti na ovim svetim mjestima,” kaže Weller, koja je odrasla u Anglikanskoj crkvi, ali sada sebe ne smatra kršćankom. “Ovdje ima dovoljno magije da me učini sretnom.”
Za ljude poput nje, ali i za sve veći broj “eklektičnih pagana” i ljubitelja prirode, kameni krugovi nude ono što crkve više ne mogu – direktan, neposredan kontakt s nečim drevnim i neobjašnjivim, bez posrednika i dogmi.
Misterij zapisan u granitu
Boscawen-Ûn, smješten usred smaragdno zelenih pašnjaka, sastoji se od 19 uspravnih stijena i jednog nagnutog centralnog kamena od kvarca. Astronomka Carolyn Kennett, koja vodi ture do ovog lokaliteta, fascinirana je načinom na koji su drevni graditelji, bez pisanog jezika i moderne tehnologije, precizno postavljali ove megatite. Smatra se da su služili za praćenje nebeskih događaja – solsticija, ekvinocija, ili jednostavno izlaska i zalaska sunca.
No, prava svrha ovih spomenika, starih između 3.500 i 5.000 godina, ostaje obavijena velom tajne. Upravo ta misterija privlači moderne tragače za smislom.
Novi oblici štovanja
Sudionici ovih okupljanja su raznoliki. Neki se, poput Andya, instalatera solarnih panela, ponosno identificiraju kao pagani. On i njegova supruga su prije 30 godina upravo u ovom krugu obavili handfasting – drevni keltski obred vjenčanja. “Nisam mogao štovati u crkvi, u tom sterilnom okruženju,” objašnjava Andy. “Ja štujem u prirodi.”
Drugi su tu zbog čiste ljubavi prema okolišu ili povijesti. Gail Charman (66) sebe naziva ljubiteljicom prirode. Iako i dalje posjećuje crkvu za Božić, njezina stvarna zajednica su ljudi s kojima dijeli tišinu kamenih krugova.
Znanstvenici ovaj fenomen nazivaju “kulturnim paganizmom”. To je milje koji crpi inspiraciju iz pretkršćanske prošlosti, foklora i ekologije, stvarajući novu vrstu duhovnosti koja je istovremeno romantična i skeptična, ukorijenjena u povijesti, ali prilagođena modernom čovjeku.
Dodir s precima
Kada grupa stigne do kamenog kruga, razgovori utihnu. Neki meditiraju, drugi samo hodaju u tišini. Tamsin Floyd, bivša medicinska sestra, prilazi centralnom kvarcnom stupu, grli ga i naslanja glavu na hladni kamen.
“Osjećaj je nevjerojatno opuštajući,” kaže ona. “Volim taj osjećaj povezanosti s našim precima, s nečim što je stvarno staro i vječno.”
U svijetu koji se brzo mijenja, ovi nepomični divovi pružaju osjećaj stabilnosti. Bilo da se radi o promatranju punog mjeseca, traženju energetskih točaka ili samo bijegu od gradske buke, drevno kamenje Velike Britanije ponovno postaje portal prema svetom – podsjećajući nas da hramovi nisu uvijek građeni od zidova, već ponekad samo od neba, zemlje i kamena.
