Šta nauka zaista zna o smrti?

Iz naučne perspektive, smrt je trenutak kada prestaju mjerljive biološke funkcije: rad srca, moždana aktivnost, protok krvi. Medicina precizno opisuje kako tijelo umire, ali se zaustavlja pred pitanjem šta se događa sa iskustvom.

Nauka može reći kada se moždani valovi gase, ali ne može objasniti gdje odlazi subjektivni doživljaj – svijest koja je do tog trenutka osjećala, pamtila, voljela i strahovala. Tu se javlja praznina koju ni najnapredniji skeneri ne mogu popuniti.

Granica empirije

Empirijska nauka počiva na posmatranju i ponovljivosti. Smrt, međutim, nije eksperiment koji se može ponoviti iz iste perspektive. Nijedna osoba se nije vratila s potpunim, provjerljivim znanjem o „onome poslije“.

To ne znači da je odgovor nemoguć – već da je izvan trenutnih metodoloških alata. Kao što mikroorganizmi nisu postojali za srednjovjekovnu nauku, možda i ono što nazivamo „poslije smrti“ postoji izvan našeg perceptivnog dometa.

Filozofija: kraj tijela ili kraj svijesti?

Filozofi stoljećima raspravljaju o istom pitanju:

• Ako je svijest proizvod mozga, ona nestaje s njegovim gašenjem.
• Ako svijest nije u potpunosti vezana za materiju, onda smrt tijela ne mora značiti i njen kraj.

Platon je vjerovao da je tijelo privremeni „zatvor“ duše. Savremeni filozofi, iako oprezniji, priznaju da ne postoji dokaz da je svijest u potpunosti iscrpljena biologijom.

Zanimljivo je da ni danas ne znamo kako svijest uopšte nastaje – pa kako onda možemo biti sigurni kada nestaje?

Iskustva bliske smrti: podatak ili simbol?

Iskustva bliske smrti često se odbacuju kao halucinacije mozga pod stresom. Ipak, neka od njih sadrže elemente koji izazivaju ozbiljna pitanja: precizne opise događaja u prostoru gdje osoba nije bila svjesna, osjećaj izlaska iz tijela, doživljaj „jasnije stvarnosti“.

Nauka zasad nema konsenzus. Filozofija, s druge strane, postavlja ključno pitanje:

Ako je sve iluzija, zašto je ta iluzija često smislenija od stvarnosti?

Smrt kao epistemološki zid

Možda je smrt slična horizontu. Ne zato što iza nje nema ničega, već zato što naš pogled tu prestaje. Kao što riba ne razumije vodu dok ne izađe iz nje, možda ni mi ne razumijemo svijest dok smo u potpunosti uronjeni u život.

Smrt tada ne bi bila kraj postojanja, nego kraj našeg načina spoznaje.