1) Prirodni pad: najtvrđi dio krize

Kada se govori o depopulaciji, najvažniji indikator je prirodna promjena: razlika između rođenih i umrlih.
Posljednjih godina Hrvatska bilježi stabilno negativan saldo, što znači da se stanovništvo “prirodno” smanjuje čak i bez migracija.

U praksi to znači da se društvo sve više oslanja na manji broj mladih generacija, dok udio starijih raste.
Takav trend smanjuje broj djece u školama, otežava održavanje lokalnih usluga u manjim mjestima i povećava pritisak na zdravstveni
i mirovinski sustav.

2) Zašto onda ponekad izgleda da “broj stanovnika raste”?

Važno je razumjeti razliku između prirodne promjene i ukupne procjene broja stanovnika.
Ukupna procjena (stanovništvo sredinom godine) uključuje i učinke migracija: ako se više ljudi doseli nego što se odseli,
taj “plus” može kratkoročno nadoknaditi prirodni minus.

Zato je moguće da statistika pokaže blagi rast ili stabilizaciju, a da se istovremeno temeljni problem – nizak natalitet i starenje –
nastavlja. Drugim riječima: migracije mogu “popraviti broj”, ali ne moraju popraviti demografsku strukturu.

3) Migracije: plus u brojkama, ali promjena u strukturi

Migracijski saldo je u novijem razdoblju često pozitivan, ali ključno je pitanje: tko se doseljava, tko odlazi i u kojoj dobi?
Ako iz zemlje odlaze pretežno ljudi u dobi 20–39 (razdoblje zasnivanja obitelji), a dolaze radnici koji su već formirani ili dolaze
kratkoročno, prirodni pad se dugoročno ne zaustavlja.

Uz to, u javnosti se sve češće raspravlja o integraciji: nije problem u doseljavanju kao takvom, nego u tome
postoji li plan za uključivanje ljudi u zajednicu, učenje jezika, školovanje djece i stabilno ostajanje.
Bez jasne strategije, migracije mogu biti “statistička pomoć”, ali i društveni izazov.

4) Starenje: trend koji se više ne može “odgoditi”

Starenje stanovništva nije samo posljedica manjeg broja rođenih, nego i duljeg životnog vijeka te činjenice da su brojne generacije
(rođene u ranijim desetljećima) sada u dobi 65+.

Posljedice starenja su konkretne: veća potreba za zdravstvenim uslugama i skrbi, manjak radne snage u određenim sektorima,
te sve veći pritisak na mirovinski sustav. U manjim sredinama starenje dodatno ubrzava gašenje lokalnih usluga
(škole, ambulante, javni prijevoz), što zatim potiče i novo iseljavanje.

5) Hrvatska se “skuplja” prema nekoliko tačaka

Depopulacija nije ravnomjerna. Jedan dio zemlje se koncentrira oko većih urbanih središta i razvijenijih obalnih područja,
dok periferni i slabije razvijeni krajevi bilježe dugoročan pad.

To stvara dvije Hrvatske: onu u kojoj rastu cijene stanova i pritisak na infrastrukturu, i onu u kojoj nestaju radna mjesta,
zatvaraju se škole i smanjuje kvaliteta života. Demografija ovdje nije samo statistika – ona je ogledalo regionalnog razvoja.

Šta bi realno moglo okrenuti trend?

Depopulacija se ne preokreće jednom mjerom. Ako je cilj ne samo “podići broj stanovnika”, nego sačuvati društvenu stabilnost
i ravnomjeran razvoj, ključne politike se svode na nekoliko tačaka:

• Stanovanje i sigurnost: dostupniji najam i normalniji uvjeti kupovine za mlade obitelji.
• Vrtići i radni uslovi: kada porodica postane logistički nemoguća, ljudi ili odgađaju ili odlaze.
• Povratak dijaspore: ne kroz parole, nego kroz paket (posao + stan + jasne procedure).
• Pametna imigracija: migracije već mijenjaju demografiju; pitanje je hoće li integracija biti planirana.
• Regionalna ekonomija: bez posla i infrastrukture u slabije razvijenim krajevima, mjere ostaju kozmetika.